Prošlost Štefanjskog kraja

Povijest Štefanja ne može se promatrati izvan povijesti Hrvatske ili barem povijesti njenog sjeverozapadnog dijela kojem prostorno pripada.

Arheološka istraživanja nisu otkrila na užem području Štefanja pretpovijesna nalazišta materijalne kulture. Ona su otkrivena na široj okolici na području Moslavine, na padinama gore, gdje je tadašnji čovjek nalazio najbolje uvijete za stanovanje i život.

Istraživanja su pokazala da je ovo  područje bilo  naseljeno Keltima, koji su u 4.stoljeću prije Krista provalili  sa zapada, izgradili naselja uz glavne putove i rijeke. Njihovo življenje u ovim krajevima potvrđuje pronađeni novac u blizini Narte.

Rimljanima su u svojim vojnim pohodima u 1. stoljeću prije Krista osvojili  područja od Jadrana do Save gdje su utvrdili grad Sisciju (Sisak). Rimska je  vojska proširila vlast na sjever gdje je u graničnim dijelovima države bila stacionirana u čvrstim i trajnim logorima koje su podizali uz putove. Istraživanja pokazuju da je šire područje Štefanja korišteno za tu svrhu. U Blatnici je pronađen rimski novac, a trag rimske ceste između  Starog Štefanja i Laminca uz potok  Kanal pokazuje da je to područje tada pripadalo rimskoj provinciji Panoniji. Nedostaju arheološki ostaci iz doba seobe naroda (4. do 7. st.). Ovim su područjem prošli barbarski Ostrogoti, u prvom valu seobe. Pred postavlja se da je to područje ostalo pusto, pod gustim šumama na višim predjelima, ili pak pod močvarama u nižim dijelovima.

Godine 625. car Bizanta, Heraklije, obraća se Bijelim Hrvatima na sjeveru Evrope da mu pomognu u borbi s ratničkim, barbarskim Avarima, koji su u drugom valu seobe naroda, provalili na jug Europe. Nakon toga poziva započinje seoba Hrvata u današnju domovinu. Car Heraklije daje Hrvatima za život cijeli prostor zapadno od rijeke  Drine (limes Istoka i Zapada).

Hrvati su ustrojili nekoliko zajednica na čelu s knezovima.  Na ovim prostorima oblikovana je upravna jedinica Posavska Hrvatska, s knezovima na čelu a¸  sa sjedištem u starom rimskom naselju  Sisku. O povijesti  Hrvata i ovog kraja u 7. i 8. stoljeću, zna se malo ili ništa, jer se nisu sačuvali povijesni spomenici. Posavska Hrvatska će g. 925, biti ujedinjena s ostalim dijelovima Hrvatske pošto je Tomislav pobijedio Mađare , koji su  harali  i pustošili ove krajeve. Tomislav postaje prvi kralj Hrvata, vladat će sigurno i čvrsto ujedinjenom Hrvatskom od Drave do mora, i to tijekom 10. i 11. stoljeća.

U 10. i 11. stoljeću Hrvatska je jedinstvena država, dobro organizirana, dosežu razinu ondašnjih europskih država- doživljava maksimalni procvat na svim područjima. Potpuno se uklapa u sustav zapadne Europe, a u vjerskom pogledu prihvatila je kršćanstvo.

Godine 1075. kralj Hrvatske postaje Dmitar Zvonimir odabran od pape Grgura VII. Prije krunidbe vladao je kao ban Slavonije. Vrijeme njegova vladanja nazvano je „zlatno doba Hrvatske.“ Nakon njegove smrti na hrvatsko je prijestolje došao brat njegove supruge Jelene, kralj  Mađara, Ladislav Arpadović.

Prvi pouzdani podaci o području okolice Štefanje potječu upravo iz tog vremena: g.1094. novi kralj Ladislav osnivanjem Zagrebačke biskupije, darovao joj je Čazmu. Tim imenom zvalo se zemljište smješteno na humovitom tlu između rijeke Česme, potoka Grabovnice i Sredske. Na tom području smješteno je i Štefanje. Sva zemlja i dohodak sa zemlje na tom prostoru pripadao je biskupu, kako bi time mogao dostojno uzdržavati biskupiju. Zajedno sa zemljom i šumom biskup je dobio i narod, koji je tu živio, nazvan „narod u zemlji Čazmi“. Na zemlji, biskupovu vlastelinstvu, rade seljaci- kmetovi kojima on upravlja. Bilo je mnogo predijalaca – ljudi nešto višeg društvenog položaja od kmetova, slobodnih, ali neplemenitog podrijetla. Njih su zvali i slobodnjaci. Biskup je sam  uređivao odnose između sebe i predijalaca, dijelio im je posijede, određivao uvjete rada, a često je svoje kmetove podizao u taj red prema zaslugama. Predijelci su bili gospodarski organizirani, vjerno su služili biskupu i osiguravali siguran prihod. Plaćali su novčanu daću, a poneki su imali i sami kmetove na svojim posjedima.

Godine 1102. kralj Hrvatske postaje Koloman Arpadović. Hrvatska je zapravo slobodna zemlja i samo je preko kraljeve osobe povezana s Ugarskom. Kralj  Koloman obavlja kraljevsku vlast u Hrvatskoj, boravi u njoj i često putuje. Ceste kojima prolazi zovu se Kolomanove ceste, a jedna od njih vodi od Koprivnice, Rovišća, Čazme, preko Siska i  Knina do Splita. Ta Kolomanova – čazmanska cesta je najvažnija jer povezuje sjevernu i južnu Hrvatsku, a prolazila je kroz štefanjsko područje, koje time dobiva veće značenje.

Kralj Emerik je g. 1199. sve posjede biskupije oslobodio davanja banskog poreza, plaćanja kunovine. Sve pučanstvo ovog područja javna davanja daju biskupu u naturi, tj. prirod sa zemlje. U to vrijeme uvodi se novčano plaćanje poreza, razvija se veća proizvodnja i trgovina. Prva trgovišta u biskupskoj provinciji Čazma nastala su na važnom prometnom putu. To su trgovišta Čazma, Narta i Sredska koja su uživala značajne povlastice jer su donosila dobit.

Prvobitno središte biskupskih čazmanskih posjeda nalazilo se na mjestu današnje Ivanske, poslije nazvano  Stara Čazma. Zagrebački biskup Stjepan II. g. 1232. gradi novo središte na povoljnijem položaju, na zavoju rijeke Česme. To naselje naziva se Nova Čazma. Biskup gradi nove crkve, biskupski dvor, zborni kaptol, sve s namjerom da se taj zapušteni kraj što više duhovno odgaja i poučava. Biskupova župa podijeljena je na župe Narta i Čazma.

Godine 1241. u vrijeme vladanja kralja  Bele IV, iz Azije su provalili i Europu opustošili Mongoli ili Tatari. Oni prekidaju započeti razvoj ovoga područja. U bitki na rijeci Šajo razbili su vojsku koju je vodio kralj Bela i brat mu herceg Koloman. Preživjela vojska s  kraljem se  povukla, a ranjeni  herceg  Koloman sklanja se u Čazmu gdje od rana umire. Pokopan je  Čazmanskoj crkvi sv. Dominika gdje mu postaviše veličanstveni spomenik , koji su razorili Mongoli kada su provalili, popalili te razorili  Čazmu do temelja. Bilo je to g. 1242. Zemlja je opustošena, spaljena, pučanstvo poubijano ili odvedeno u ropstvo.

Kralj Bela se nakon povlačenja Mongola vraća od mora kamo se sklonio, do Slavonije koja je također razorna. Obnavlja gradove i naselja, dodjeljuje im status slobodnog kraljevskog grada, a vlast  u Hrvatskoj  predaje banu Dioniziju.

Godine 1242. uzima se i kao godina kada je izgrađena crkva u Štefanju. Teško je objasniti kako je baš te godine građena crkva, no smijemo pretpostaviti da jedna nedovršena crkvica Tatarima i nije smetala, jer oko nje vjerojatno i nije bilo  naselja. Naime, pretpostavlja se da je najprije izgrađena crkva  na brežuljku, a zatim se oko nje počelo razvijati naselje. Naselje oko crkve sv.  Stjepana na karti plemenskih župa naziva se Rakitnica kao i istoimeni potok koji teče prema Česmi. Biskup Stjepan II. Babonić u svojoj ispravi g. 1232. spominje potok Rakitnicu kao granicu čazmanskog kaptolskog posjeda. Biskupski posjedi bili su dobro naseljeni, a na pusta okolna područja doseljavaju novi kmetovi koji su kao novi  doseljenici bili oslobođeni plaćanja novčane daće 2-3 godine. U to vrijeme zabilježena su naselja: Štefanje oko crkve sv. Stjepana i Narta sa crkvom  Svih svetih.

Krajem 13. st., zapravo  g. 1299. i Čazma postaje slobodni kraljevski grad sa samostalnim trgom (tržištem). Tu je sjedište župe i mjesto gdje se održavaju  sabori.

U 14. st. zabilježeni su sukobi i nemiri predijalaca u vezi s plaćanjem raznih daća.

Godine 1336. održana je skupština predijalaca u Čazmi  na kojoj je određeno davanje jedne desetine u naturi i poseban namet u novcu. U 15. st. dobro su razvijena trgovišta Narta i Siščani pored prije spomenute Sredske i Nove Čazme. Pučani trgovišta plaćaju veće rente od kmetova. Pokraj novog trgovišta Narte  spominje se g. 1328. Svibovac, posjed vlastelinstva Sloboština. Godine 1334. provodio se popis župa i crkava i tada je prvi puta zapisana župa sv. Stjepana u Štefanju.

Gospodarstvo je dobro razvijeno i biskupsko vlastelinstvo  dobro organizirano: podijeljeno je na seoske općine, a pučanstvo tvore građani, predijalci  i kmetovi. Podaci o naturalnoj daći pokazuje da se u ovom području uzgajaju sve vrste žitarica, vinova loza i mnogo svinja zbog obilja hrastovih šuma i žira.

U 15. st. povijesno područje Hrvatske je smanjeno, iako je kralj Matija Korvin pokušao zaustaviti tursku najezdu osnivanjem Jajačke i Srebreničke banovine za obranu Slavonije. Kralj Matija bio je prijatelj znanosti i umjetnosti, okupio je oko sebe istaknute humaniste. Jedan od savjetnika kralja bio je značajni pjesnik onoga vremena- Ivan Česmički, rođen u Česmici  kraj Čazme, a kralj Matija Korvin je i sam boravio u Čazmi 1464. godine . U 16. st. Turci su provalili  preko Dunava i Save u Panonsku nizinu. Nakon bitke kod Mohača g. 1526. Hrvatska izgubivši kralja, ulazi g. 1527. u zajednicu s Habsburgovcima, moćnim vladarima Europe, a Hrvatska postaje predziđe kršćanstva.

Koncem 15. i u 16. st. gospodarstvo propada zbog sukoba vlastele oko posjeda i vlasti kao i sukoba i otimanja posjeda. Područje Štefanja i okolice  pripadalo je u teritorijalnoj podijeli  Hrvatske  Križevačkoj županiji.

Činitelj velikih promjena bila je provala Turaka u Hrvatsku. Ratovi s  Turcima uzrokovali su teritorijalni gubitak, rasip i tragediju hrvatskoga naroda. Već u 15.st. (1474) Turci su opustošili dio Križevačke županije. U 16.st. ovim krajevima Turci provode, četovanje radi pljačke. Godine 1532. na povratku, nakon pada Kiseka, sultanova vojska kreće preko Križevaca i Čazme, ostavljajući opustošeno zemljište i poubijano pučanstvo. Odvode u ropstvo 50000 ljudi. Godine 1540. Turci su opustošili vlastelinstvo Garić i samu tvrđavu, koja je trebala poslužiti za obranu. Kmetovi su se razbježali od straha ostavljajući sve. Godine 1550. seli u strahu pred Turcima Čazmanski kaptol, koji je tu djelovao tri stoljeća. Turci su bez teškoća zauzeli  tvrđavu Čazme koju je preplašena posada predala bez borbe.

Tako je g. 1552. osvojen dobro utvrđen biskupski dvorac i trgovište Čazma. U blizini Štefanja još je jedna tvrđava služila za obranu od Turaka. To je tvrđava Svibovac, kod ulaza u Nartu, izgrađena na vlastelinstvu Sloboština.  Spominje se zapisima g. 1328. zatim g. 1424. kao posjed razne vlastele. Vlastelinstvo je porobljeno a kaštel – utvrda jako postradala g. 1592. u borbi s Turcima.

Pred  Turcima pobjegli su svi stari Hrvati iz ovih krajeva s lijeve strane Česme u sigurnije krajeve. To je zemljište uglavnom opustjelo. Turci su na opustjelo zemljište naseljavali muslimansko stanovništvo: ljude iz ratne posade, potrebno činovništvo, obrtnike i trgovce i ljude koji su obrađivali zemlju. Naseljavali su Vlahe koji su im služili i kao neredovita vojska. Muslimanski puk naselio je utvrde,a Vlasi okolno zemljište, dok je sve ostalo  pusto i uništeno. Oko g. 1570.Turci napuštaju Čazmu i sele sandžakat u Pakrac, a to područje nadziru s vojnim četama zbog čuvanja granica na Česmi.

Štefanje kao i njihova okolica do Česme, ostaju u Osmanlijskom Carstvu, dok je od desne obale ostatak Hrvatske – Religuiare religuiarum olim magni et inclyti regni Creatiae.

Kuda su prošli, Turci su osvajali iza sebe pustoš i ruševine. Iza njih su ostale razorene i oštećene crkve: npr. crkva Svih Svetih  u Narti, sv. Stjepana u Štefanju, Blažene Djevice Marije u Dragancu, crkve u Čazmi itd.

Uz granicu prema Turcima ustrojava se Vojna krajina. Poslije bitke kod  Siska g. 1593. zapadni dio od Garića dopada u ruke hrvatske krajiške ustrojbe osnovane već 1553. godine. Zagrebački biskup upozoruje Hrvatski sabor na važnost ovog područja oko Česme, stoga hrvatski čimbenici provode u djelo  ideju o naseljavanju Krajine oko Česme.

17. stoljeće. „stoljeće ravnoteže“, donosi mirnije razdoblje. Započinje naseljavanje pustih krajeva. Oko g. 1600. dolaze novi stanovnici: kajkavci od Kalnika te naseljavaju kraj od Dubrave prema Štefanju, stanovnici Polonja i Posavine područja Čazme, Draganca, Siščana, Vagovine, Bojane, i Daskatice, a štokavci iz Like, Slavonije i Bosne naseljavaju kraj oko Ivanske i prema Rači .Oživljava gospodarstvo što pokazuju sajmovi  koji se održavaju u Narti. Svećenici dolaze najprije među narod kao misionari, no već između g. 1640.i g. 1650. (prema nekim izvorima 1664.) obnovljena je župa u Štefanju, a stara crkva popravljena. Zagrebački biskup Petar Petretić bilježi g. 1664.da u župu Štefanje pripadaju  naselja naseljena katolicima: Novo Štefanje, Staro Štefanje, Daskatica, Laminac, Ivanska i Martinac. Pučanstvo smješteno na lijevoj obali Česme osniva dva naselja: Staro Štefanje, (Staro Selo), bliže rijeci , oko crkve sv. Stjepana na brežuljku. Prvobitno doseljeno pučanstvo iz Štefanja i okolnih naselja, kao  staro, seli u istočna  sela: Križic, Martinec, Babinec, Utiskani, Đurđic, Šušnjara. Tad započinje jak utjecaj predavaca (onih koji su se predali Turcima i s njima došli u ove krajeve),s desne strane Česme, štokavskog govora, dok je ranije prevladavao kajkavski.

Povlačenjem Turaka i ustrojavanjem Vojne krajine, povlače se i muslimansko  pučanstvo koje su tu bilo nastanilo. Već oko g. 1600. usporedo s naseljavanjem Štefanja i okolice u Gornju i Donju Nartu, Blatnicu, Utiskane, Kolarevo Selo i Sredsku doseljavaju Vlasi pravoslavne vjere. Njih je dovela Krajina-što milom, što silom- od Pakraca, Voćina i Slatine. Godine 1630. u Čazmu dolaze krajiški vojnici.

Oko g. 1700. u navedenom području bilo je oko 300 hrvatskih domova i oko 80 vlaških. Novo stanovništvo jedva je za polovicu toliko jako kao ono iz vremena prije Turaka. Štefanje i okolina naselja pripadala su Križevačkoj kapetaniji Vojne krajine.                       

U 18.st. gospodarski razvoj je bujan pa su i uvjeti za život nešto povoljniji. Štefanje se bilježi kao poznato trgovište u to doba. Pučanstvo je živjelo  u kućnim zadrugama, a glavne gospodarske grane bile su ratarstvo i stočarstvo. Selima su upravljali knezovi, a vojna vlast je u rukama austrijskih časnika. Zato što glavne prometnice zaobilaze ovaj kraj, razlogom su stagnacije razvoj gospodarstva, što uzrokuje i opadanje broja pučanstva.

Jedan od razloga opadanja pučanstva jest i taj što je Vojna krajina postala stalan i jeftin  izvor vojne snage  za ratove koje je Austrija vodila po Europi. Gospodarski život je sputan vojnim propisima pa i poradi toga razvoj Vojne krajine zaostaje za banskom  Hrvatskom. Godine 1850. šume i pašnjaci prešli su u vlasništvo „ Krajiških zemljišnih zajednica“ što je pogodovalo razvoj stočarstva. Poslije g. 1848. postupno se raspadaju obiteljske zadruge  i pretvaraju se u individualne seljačke posjede. Negativna  posljedica toga je usitnjavanje seljačkog posjeda i dalje usporavanje i kočenje gospodarskog razvoja. Godine 1871. pitanje Krajine postalo je izrazito političko pitanje. Naime, 8.lipnja 1871. Kralj  Austro- Ugarske ukida  Križevačku – đurđevačku krajinu, od čijeg teritorija je stvorena Bjelovarska županija, koja je g. 1873. potpuno razvojačena. Čazma postaje nakon toga sjedište civilne vlasti-općinskog poglavarstva.

Godine 1758. podignuta je u Štefanju jednokatna zgrada za školu. Godine 1831. Vojno zapovjedništvo  Bjelovar školu u Štefanju potvrđuje kao novu početnu ili  „Elemeindeschule“. Knjige i pribor daje vojna satnija Bjelovar koja je imala i upravu nad školom. Školskoj općini pripadaju sela: Novo Štefanje, Staro Štefanje, Narta, Paljevine, Siščani, Zdenčec, Daskatica, Šušnjara i Laminac. Godine 1871. uvodi se civilna uprava u školu Štefane, a g. 1874. stavljen je školu natpis „Pučka škola“. Škola u Štefanju službeno datira od g. 1831, ali se i prije te godine podučavaju djeca u čitanju, pisanju i vjeronauku. Godine 1893.ustrojena je općinska uprava u Štefanju te je škola potpala pod njezinu upravu.                

Broj učenika bio je prilično velik i zato se od g. 1891. obuka djece obavlja u dvije školske zgrade.

Nakon ukidanja Vojne krajine g. 1881. u cijeloj Hrvatskoj nastupilo je opet novo seljenje ljudi. Ovo područje naseljavaju Zagorci , Ličani, Gorani i stranci najviše Česi. Mnogo je novih doseljenika u Narti, Blatnici i u Lamincu.

Početkom prvog svjetskog rata. g.1914. prestaje doseljavanje, a rat zaustavlja razvoj kraja. Nakon rata, g. 1918. raspada se Austro- Ugarska država, a u ovo područje dolaze novi ljudi, ali u manjem broju. Bili su to dobrovoljci iz prvog svjetskog rata, najvećima Srbi i Hrvati. 

Pučanstvo župe  Štefanje je u blagom porastu sve do 60-tih godina. 20. stoljeća. Stanovništvo se nakon toga postupno smanjuje iseljavanjem i smanjenjem prirodnim priraštajem. To je slika odnosa tadašnje vlasti prema ruralnoj sredini ne samo ovog kraja, nego i drugih dijelova Hrvatske. Najnoviji demografski podaci pokazuju stagniranje pučanstva: prestaje iseljavanje, odlazak u inozemstvo i time se kraj revitalizira. Uza sve to ovaj je kraj još uvijek najrjeđe naseljen predio Lonjsko-ilovske zavale i središnje Hrvatske. 

Izvor: Milka Ježić – Spomen zbornik 750. obljetnice crkve svetog Stjepana u Štefanju Štefanje 1992. godine